U školi smo učili kako je brak društvena institucija, zakonom uređena zajednica života između muškarca i žene, čiji se pravni odnosi uređuju i određuju zakonom. Dalje nam je objašnjeno kako su u braku bračni drugovi izjednačeni, kako su dužni međusobno se ispomagati, voleti i poštovati i, na kraju, kako brak može prestati razvodom, poništenjem ili smrću jednog od bračnih drugova. Hmmm...zvuči suvoparno, zar ne ? Prosto da niko ne poželi da se oženi/uda...
Verujem da nema devojčice koja, u nekom periodu, nije poželela da se uda i ima venčanje iz bajke, pa makar samo zbog tog jednodnevnog čina i venčanice kao iz snova. Ah, da...i zbog otkidajuće zgodnog mladoženje. Međutim, odrastajući, devojčicama polako nestaju „ružičaste naočare“ i počinju gledati na svet i odnose među ljudima nekim drugim očima. I ne samo devojčice, odrastajući, svi shvatamo da stvari baš i nisu onakve kakvim su nam ih roditelji i okolina, prikazivali. Danas pogotovo, na brak se gleda kao na prvenstveno finansijski aranžman, koji malo šta sa ljubavlju ima. U vreme galopirajućih ekonomskih kriza, „bračna registracija“ donosi dosta povoljnosti u odnosu na samački život. I ne samo to, brak postaje svojevrsno utočište, beg od: usamljenosti, loše sredine, zahtevnih roditelja...spisak je podugačak. Kada i kako je došlo do toga, šta se to desilo sa onim iskonskim, pravim vrednostima, kada je ljubav izgubila prednost nad ekonomijom ?
Surfujući internetom, možete naići na gomile šaljivih bračnih definicija, tipa: doživotna robija iz koje se oslobađaš jedino lošim vladanjem, jedini rat u kojem spavamo sa neprijateljem, najbrži način da se ugojiš i slično. I pored tih dopadljivih pošalica, pravnih definicija, kao i onih ogorčenih – brak je sado mazo tvorevina; ja i dalje verujem u brak. Brak ne kao instituciju, već kao simbol čvrste i kvalitetne ljubavi između dva bića, nešto što taj odnos oplemenjuje i vezuje još više; brak je veza kojom se supružnici jedno drugom beskrajno predaju...“dok ih smrt ne rastavi“.
Na stranu pravne, ekonomske i ostale terminologije, brak ne bi trebalo shvatati olako i prilaziti mu od šale. U brak ne bi trebalo stupati iz pogrešnih razloga: zbog ekonomske/materijalne sigurnosti, zbog dece, krova nad glavom, bega od problema, čak ni zbog dobrog seksa, mada je on poželjan. Istorijski gledano, brak kao institucija nastao je sa namerom zasnivanja porodice i produženja vrste, ali tokom godina, evoulirao je kao i sve drugo. Ljubav, ma kako nam se činila prevaziđenom, i dalje je neizostavni sastojak, rekla bih, za svaki uspešan brak. Kad ljubavi nema, nema ni poštovanja, tolerancije, pa ni onog trpljenja koje možda ne volimo, ali je i ono potrebno, žmirkanja na jedno oko...i tu se već polako kreće silaznom putanjom razdvajanja.
Mišljenja sam da bi danas, u 21 veku, ljudi trebali promeniti mišljenje o braku i njegovoj ulozi u životima svih nas. Brak možda i jeste nastao kao zaštita interesa dveju strana, ali brak je zaštita zajedničkih ujedinjenih interesa dvoje ljudi koji se vole, poštuju i cene. Brak bi trebao biti odnos kao i ljubav – odnos u kojem su dvoje iskreni i otvoreni, u kojem interesi izvan tog odnosa i porodice koja iz toga proistekne, ne postoje; a možda sam samo nepopravljivo romantična, kad na taj način razmišljam i živim, možda su mi ružičaste naočare ostale zaglavljene, pa sve pogrešno vidim.U svakom slučaju, „Želim da znam da si i zakonski obavezan da se svako jutro budiš kraj mene“, što bi rekla Mišel Fajfer u filmu „Nešto sasvim lično“ – zvuči mi jako lepo, a Vama ?
Komentari (0)

Napišite komentar






